Home Kolumne Da li je marketing ubio politiku?

Da li je marketing ubio politiku?

303
0
Da li je marketing ubio politiku? - Srbija izbori
Foto: https://www15.uta.fi

„Gospodin D. Ajzenhauer se prodaje kao sapun ili kolonjska voda“– rečenica je koju su upotrebile demokrate da označe početak stvaranja nove ere u politici. Političar kao roba, suština je tog „novog pravca“. Tržište sve reguliše, političar određuje ponudu, kupac (glasač) određuje tražnju. U idealnim uslovima kupac i proizvođač bi bili zadovoljni – proizvođač zato što je svoju robu prodao po poželjnoj ceni, a kupac jer je platio onoliko koliko je smatrao da proizvod vredi. Na kraju svi profitiraju. Međutim, kako politika nije nešto što se može kvantitativno odrediti, glavno pitanje je –kome ide profit?

Profit podrazumeva razliku između sredstava utrošenih u proizvodnju nekog proizvoda i ostvarene cene od prodaje na tržištu. Iz ekonomskog ugla stvari su veoma jasne: imate proizvod koji nudite kupcima, ako im se dopadne tražnja će rasti, samim tim i cena. Ako se proizvod ne dopada kupcu, tražnja opada, cena pada. Ali kako u politici definisati šta je to roba, ako je kupac, šta je to političko tržište? Naime, ako kažemo da je političar roba to znači da on kupcima prodaje neke ideje, a birači su ti koji kupuju njegove ideje. Kako su ljudi emotivna bića, pored toga što saznaju spoljašnju realnost na nju reaguju često subijektivno – emocijama. Politika se kod ljudi ne doživljava kao nešto racionalno.

Zakon ponude i tražnje ne važi na političkom tržištu. Može se desiti da političar nudi dobru ideju, a da ona nije popularna ili da on nema nešto u sebi što birači traže, pa zbog toga odbija da „kupi“ njegov proizvod. Može da se desi da političar ne nudi ništa, ali narodu je drag iz nekog razloga, pa „kupju“ njegov proizvod. Političar kao roba znači da političar priča ono što birači žele da čuju. Ko bolje ispriča, cena mu raste. Profit u politici znači obezbediti stranci status parlamentarne, pa se ona kroz brojne finansijske pogodnosti bori za ideje koje su kupili birači na izborima, bez ozbira što direktno ne vidimo rezultate.

Druga neracionalna svar u ovom novom političkom pravcu je zamisao o prodaji ideje. Kako se ideja prodaje?

Pojam ideje pripada filozofiji. Postoje različiti pristupi u promišlljanju ideje, ali suština je ista- ideja upućuje na zamisao o funkcionisanju nečega . Ona je samo naša i drugima je tuđa, često nerazumljiva. Platon je u svojoj poznatoj alegoriji „Mit o pećini“, ukazao da se ideje mogu spoznati samo umom. Kada otkrivamo svrhu nekog predmeta, suštinu neke stvari ne koristimo čulna opažanja, već um. Kant je ukazano da pojam ideje prekoračuje granicu saznanja. Ideja ima za cilj da objasni suštinu neke stvari. Da bismo razumeli ideju mi moramo da razmišljamo o njoj.

Ovako postavljene stvari jasno pokazuju da ako je političar roba, on ne želi da promišlja o određenoj ideji, već želi samo da je proda. Kupac nije zainteresovan da previše razmišlja o robi koja mu se plasira, pa kujuje „robu“ koja njegovim čulima najviše odgovara. Ideja kao zamisao o funkcionisanju stvari, polako je nestala sa političkog tržišta. Kratke poruke, dodvoravanje masama pokazuju da je profit pobedio. Ideje nema, ali želja za profitom uvek raste.

Ako se osvrnemo na izbore koji treba da se održe, roba koju nam plasiraju stranke ima sledeću poruku: „Sreća za Srbiju, Srbija u sigurne ruke – Hoćemo savez sa Rusijom. Živeti normalno, živeti sad, Reč je o poštenju. Idemo! Dosta je bilo, Srbija pobeđuje.“ Poreklo proizvoda je krajnje nepoznato, a šta dobijamo kupovimo tog proizvoda niko ne zna.

U slučaju da niste u potpunosti zadovoljni svojom kupovinom, kupljeni proizvod možete zameniti u roku od četiri godine. Povraćaja novca nema.

K.Ć.
Srbija izbori

Ostavite vaš komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here