Home Izbori Ko je bliže vatri bolje se i ogreje

Ko je bliže vatri bolje se i ogreje

210
0
SNS i partneri - Srbija izbori

Pošto su pre nekoliko meseci iz SNS-a izjavili kako će na predstojeće izbore izaći samostalno, po predavanju izborne liste „Aleksandar Vučić – Srbija pobeđuje“ ispostavilo se da to (opozicionari će reći „ni to“) nisu održali. Umesto jedinstvene, SNS će izaći sa prilično šarenom listom koju čine stranke socijalističke, monarhističke, desničarske i rusofulske orijentacije, plus još nekoliko javnih ličnosti pride. Koaliciji oko SNS-a su pristupili Socijaldemokratska partija Srbije Rasima Ljajića, PUPS Milana Krkobabića, Nova Srbija Velje Ilića, Pokret Socijalisa Aleksandra Vulina, Srpski pokret obnove Vuka Draškovića, Srpska narodna Partija Nenada Popovića, Samostalni DSS Andreje Mladenovića i Pokret snaga Srbije Bogoljuba Karića, Narodna seljačka stranka Marijana Rističevića i Miodrag linta ispred Udruženja izbeglica, plus nezavisni stručnjaci poput novinara Miroslava Lazanskog.

Ovakav skup raznolikosti od tačno 11 političkih partija je svoje međusobne ideološke razlike prevazišao zbog, kako svi u glas kažu, potrebe „za ujedinjenjem i prevazilaženjem razlika“, mada je i neiskusnom posmatraču jasno da ova omiljena floskula političara šiom sveta pada u drugi plan pred željom SNS-a i Vučića da osvoje dovoljno glasova za samostalno formiranje vlade i potrebe ostalih 10 stranaka da kako tako uđu u vlast, što samostalno ne bi mogli ni da zamišljaju. Koalicija je dovoljno idejno raznolika da privuče glasače gotovo svih profila, ali opet u njoj nema opcije koja bi dovela u pitanje suvereno vođstvo naprednjaka.

Rasim Ljaljić je očekivano ušao u koaliciju sa Naprednjacima. U prošlom sazivu vlade je bez većih potresa obavljao ulogu ministra za turizam, trgovinu i telekomunikacije, ali ono što ga stvarno izdvaja je njegova popularnost među glasačima iz Sandžaka, gde se pored Sulejmana Ugljanina već duži niz godina nametnuo kao prva politička opcija. To mu je svakako omogućilo da, osim prošle, bude član i svake druge Vlade od 2000. do sada, a s obzirom da se istorija izgleda ponavlja i što je na izbornoj listi na vrlo visokom drugom mestu (odmah iza Vučića) bilo bi čudo da Ljaljić opet ne uđe u Vladu.
Koalicija sa PUPS-om za naprednjake ima više simbolički nego faktički značaj. Time što je svom koalicionom partneru SPS-u oteo jednog od dugogodišnjih saveznika Aleksandar Vučić je i njima pokazao ko je pravi gazda naše političke scene, i otvorio raspravu o tome da li će SPS ostati u koaliciji i pod kojim uslovima. PUPS, osim što je dao dodatnu širinu koaliciji, nije mogao da doprinese pravim rezultatima (rejting im je oko 0,5%), a koliko im je stalo da budu na vlasti govori to što su se olako odrekli svog osnovnog načela, da su penzije neotuđivo pravo.
Lista onih koji su prešli preko svojih principa je duga. Dve stranke nastale cepanjem DSS-a, Srpska narodna partija Nenada Popovića i Samostalni DSS Andreje Mladenovića (za koga Sanda Rašković Ivić otvoreno tvdrdi da je Vučićev projekat), su prešle preko svoje proruske orijentacije i udružile se sa strankom koja bi im u normalnim uslovoma bila prtivnik na izborima. Poput PUPS-a ni oni nemaju posebnu popularnost ali će pomoći da se nešto glasova uzme i sa desničarske, proruske strane.
Spisak se nastavlja. Do političkog pomirenja su došli i monarhisti i tvrdi socijalisti, u liku Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića i iz njega nastale Nove Srbije Velimira Ilića i Pokreta socijalista Aleksandra Vulina. Izvorno monarhistička strana se već duže vreme ugnezdila kod naprednjaka, ovoga puta sa malom promenom da ovoga puta Ilić neće biti na listi jer, kako kaže, planira da se usresredi na lokalne izbore u rodnom Čačku, gde su mu u zadnjih nekoliko godina Dveri sve ozbiljnije ugrožavaju do skora naizgled neprikosnovenu vlast.
Socijalisti su takođe jedan od najvernijih saradnika Naprednjaka, a njihov lider iako ne može da se pohvali najsrećnijim mandatom kao ministar za rad, zapošljavaje, boračka i socijalna pitanja sve nedostatke nadoknađuje ogromnom lojalnošću ka nosiocu liste. Osim što daju punu podršku politici SNS, bez obzira što se ona zasniva na neoliberalizmu, socijalisti su na primer prvi posle SNS-a suspendovali svoju kampanju zbog problema sa poplavama. U podnaslovu svog programa se samodefinišu kao ,,borbena levica“ ali se čini da je vlast jedino za šta se stvarno bore.
Kao šlag na tortu dolazi Pokret snaga Srbije čiji čelni čovek, inače tajkun u rasejanju Bogoljub Karić, ne može da prisustvuje izborima jer je u Belorusiji gde se trenutno krije od interpolove poternice zbog slučaja Mobtel. Ali on iz Minska šalje pozdrave i u intervjuu za Blic kaže: ,,Ja verujem u Boga i u Aleksandra Vučića“, a kao svoje zamenike na izbornu listu ,,Srbija pobeđuje“ je poslao suprugu Milanku i brata Dragomira Karića.

Svi članovi ove koalicije su shvatili kako funkcioniše politika u Srbiji, a to je: približiti se jedinom pravom centru moći i posle samo sa strane gledati kako se ostali muče dok pokušavaju da igraju na drugačiji način. Ovakva postavka nije nešto što se prvi put viđa, u pršlosti su se ideološki različite stranke takođe okupljale. DOS je koalicija koja prva pada na pamet, sa bitnom razlikom što su tada stranke zadržale svoje različitosti, a sama koalicija se zbog toga ubrzo raspala pošto je ispunila svoj cilj i sa vlasti srušila nedemokratski režim. Ali kako kaže profesor FPN-a Đorđe Pavićević, sadašnja koalicija najviše liči nekadašnjem pokretu Jugoslovenska levica (JUL), koji nije bio politička stranka u pravom smislu reči već široki pokret sa autoritarnim vođstvom, na stranu to što se Aleksandar Vulin pojavljuje i u jednoj i u drugoj priči.

Nikola Jekić
Srbija izbori

Ostavite vaš komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here