Home Izbori Mladi birači i ,,stari“ lideri

Mladi birači i ,,stari“ lideri

69
0
Mladi birači i stari lideri - Srbija izbori
redstate.com

Kada god odemo u prodavnicu, prilikom kupovine određenog proizvoda, vodimo se različitim kriterijumima. Neko prvo pogleda cenu, neko kvalitet, neko se odluči za određeni proizvod samo zbog estetike. Svi ovi kriterijumi su potpuno subjektivni, zavise od same ličnosti potrošača, ličnih vrednosti, prioriteta ili kako bi neko rekao “preferencija”. Međutim, jedan kriterijum se izdvaja i svaki potrošač, bez obzira na to šta mu je prioritet, mora ga uzeti u obzir. Naime, radi se o roku trajanja. Niko, pri zdravoj svesti, se neće odlučiti za proizvod kojem je istekao rok. Zašto? Zato što onda možemo pokvariti stomak, a kada se pokvari stomak, sitaucija postaje vrlo delikatna.

Kakve, sad, ima ovo sa politikom? Ako bismo politiku posmatrali kao tržište, političke partije i političare kao ponuđače, a glasače kao tražnju, kao nekog ko treba da napravi najbolji izbor između ponuđenog, onda gore navedeni pasus, itekako ima veze sa politikom. Ako mi treba da izaberemo najbolje, a kako se dobrom delu građana čini, svi naši izbori od uvođenja višestranačja, baš i nisi bili sjajni, odnosno, do poslednjih izbora, sve što je bilo u ponudi se izmenjalo na vlasti, postavlja se pitanje: da li je našem partijskom tržištu potrebna nova roba? Čini se da su određeni partijski lideri zaista predugo na političkoj sceni. Kao da bi, ma šta da se desilo i dalje ostali na čelu svoje partije. Kada kažem svoje, bukvalno, to i mislim. Izgleda da pojedini, stranku posmatraju kao ličnu svojinu.

Ko su rekorderi?

Kao i u svakoj disciplini, i u takmičenju “ko može najduže da opstane na čelu partije”, postoje rekorderi. S obzirom da je početna pozicija definisana uvođenjem višestranačja, lideri i nisu mogli previše da manevrišu. Dakle, startna godina je 1990. kada su održani prvi višestranački izbori posle Drugog svetskog rata. Najviše su se istakli Nenad Čanak, Vuk Drašković i Vojislav Šešelj. Svako od njih je na čelu svoje partije punih 26 godina. Njihova funkcija predsednika partije je 8 godina “starija” od zakonske granice za izlazak na izbore, što će reći da su oni na čelu svojih partija bili daleko pre rođenja glasača koji će ove godine imati prvi put priliku da izađu na izbore. Ne treba zaboraviti ni Čedomira Jovanovića koji je na čelu LDP-a već 11 godina i Ivicu Dačića koji je načelu SPS-a 10 godina. Boris Tadić je na čelu DS-a bio punih 8 godina, od 2004. do 2012. Nakon 2 godine pauze u “liderstvu”, osniva svoju stranku, Socijaldemokratsku stranku Srbije, na čijem je čelu već 2 godine. Aleksandar Vučić je na čelu SNS-a već 4 godine, a kako sada stvari stoje, takva situacija će potrajati.

Mladi birači i “stari” lideri?

Da se razumemo, samo po sebi, i nije toliko sporno da neko zaista dugo opstaje na političkoj sceni, pogotovu ako je politika lidera/ke kvalitetna i ako građani žive u blagostanju i prosperitetu. Problem nastaje kada se neko nakon više uspeha i još više neuspeha, grčevito “drži” za svoju fotelju. Ukoliko građani nekome ne ukažu poverenje na izborima nekoliko puta, rejting partije konstantno pada, onda je logično pomisliti da je vreme da se šansa ukaže nekome drugom. Kao što sam već naveo, predsednikovanje određenih lidera je starije od značajnog dela biračkog spiska.

Nakon svega navedenog možda i ne deluje tako čudno što se mladi na dan glasanja ne pojavljuju na glasačkom mestu, već u lokalnom kafiću ili na basketu sa prijateljima. Kako ukazati poverenje nekome ko je više puta imao priliku da bude na vlasti a situacija se dobrim delom nije izmenila? Kako da glasam za nekoga ko je duže na čelu svoje partija nego što ja imam godina? Možda problem nije u nezainteresovanosti mladih, možda je problem što je većini političara – istakao rok.

L.P.
Student Fakulteta političkih nauka

Ostavite vaš komentar

Please enter your comment!
Please enter your name here