Foto: printscreen/youtube
U društvu u kojem se gotovo svaka tema završava podelom, retkost je pronaći figuru koja ne izaziva automatski svrstavanje. Srbija danas živi u trajnom stanju konflikta – političkog, medijskog, identitetskog – u kojem čak i neutralnost biva doživljena kao neprijateljski čin. U takvom ambijentu, Novak Đoković se izdvaja ne kao politički akter, već kao poslednji preostali zajednički imenitelj.
Ideja da bi Novak Đoković mogao da ujedini Srbiju ne proizlazi iz iluzije da je jedan čovek dovoljan da reši sistemske probleme. Ona proizlazi iz činjenice da je on jedan od retkih ljudi u javnom prostoru čiji legitimitet ne zavisi od politike. Njegov autoritet ne dolazi iz funkcije, već iz kontinuiteta – rada, uspeha, samodiscipline i lične žrtve. To je autoritet koji građani prepoznaju bez obzira na to kako glasaju ili koje medije prate.
Đokovićev potencijal za ujedinjenje ne leži u programima i zakonima, već u simbolici. On ne pripada nijednoj partiji, nijednoj ideološkoj matrici, niti bilo kom centru moći. Upravo zato ga različiti delovi društva doživljavaju kao „svog“. U zemlji u kojoj je politika postala sinonim za podelu, figura koja stoji izvan tog kruga ima posebnu snagu.
Važno je primetiti i način na koji Novak komunicira. Njegove poruke, kada ih šalje, gotovo nikada nisu zapaljive. One nisu usmerene protiv nekoga, već za nešto: za mlade, za obrazovanje, za dostojanstvo, za mirniji i pravedniji ton u društvu. U tom smislu, on već sada deluje kao neformalni most između suprotstavljenih strana – bez ambicije da ih vodi, ali sa sposobnošću da ih makar na trenutak utiša.
Dame i gospodo jedan jedini
— Djoleanta (@djoleanta) January 17, 2025
NOVAK DJOKOVIC 💯#srcezaSonju #caosvima pic.twitter.com/W9k9KquACU
Zbog toga pitanje „da li bi Novak Đoković mogao da ujedini Srbiju“ ne treba shvatiti bukvalno, kao klasično političko pitanje. Ono je pre svega pitanje društvene potrebe. Potrebe za figurom koja ne dolazi iz konflikta, koja ne duguje ništa političkim strukturama i koja može da podseti da zajednički identitet ipak postoji.
Naravno, ulazak u aktivnu politiku nosio bi rizike i mogao bi da ugrozi upravo tu poziciju. Ali čak i bez formalne funkcije, sama činjenica da se o Đokoviću razmišlja kao o mogućem ujedinitelju govori mnogo: Srbija ne traži jakog lidera, već normalnu tačku okupljanja. Nekoga ko ne produbljuje podele, već ih relativizuje.
Đoković je jednom prilikom upitan da li mu je jedna od narednih želja da postane predsednik Srbije, s obzirom da se neretko pominje njegova popularnost u srpskom narodu, a mnogi ga vide i kao uspešnog političara u budućnosti.
„Prijatelju, srećan sam sa svojim životom, želim da uživam u trenutku sa porodicom“, odgovorio je Novak.
Možda Novak Đoković nikada neće biti predsednik Srbije. Ali u simboličkom smislu, on već jeste nešto što je današnjoj Srbiji dragoceno – dokaz da uspeh, autoritet i poštovanje mogu postojati izvan politike. A u društvu koje je zasićeno sukobima, i to je oblik ujedinjenja.
Izvor: Srbijaizbori





